Erdogan želi da uđe u istoriju kao najvažniji državnik nakon Ataturka

Molba kalifa je bila skromna. Tokom redovne molitve petkom on je rekao da bi rado nosio turban u stilu sultana Mehmeda II iz XV veka. Želio je da zna da li predsjednik ima nešto protiv. Predsjednik, koji je bio tek nekoliko mjeseci na toj poziciji, dao je osoran odgovor: Kalifu bi bolje bilo da nosi kaput na dvoredno kopčanje koji je uobičajen kod modernih državnika. Uopšte, objasnio je predsjednik kasnije, kalifat je „nonsens“.

Ovo je scena koju je turski istoričar Šukru Hanioglu opisao u biografiji prvog predsjednika turske republike Mustafe Kemala – kasnije nazvanog Ataturk. Scena je primjer odlučnog, ali i prostog načina na koji se Ataturk ophodio prema religijskoj i političkoj tradiciji Osmanskog carstva koje je bilo upravo propalo. Na sličan, rigorozan način je Kemal postupio kada se zalagao da ukine funkciju imama koji je bio nadležan za turski parlament. „Ovdje nam ne trebaju molitve“, rekao je. Za Kemala je, piše Hanioglu, postojala samo jedna religija: sekularna republika.

Bolne reforme

Shodno tome i širi dijelovi stanovništva su pokazali svoju rezervisanost. Obrazovana elita u gradovima je podržavala Kemalove reforme, a većina, koja je bila tradicionalna, za reforme nije htjela ni da čuje. Ovi drugi su osuđivali što se na sudu zakletva više nije polagala zaklinjući se u Alaha, već u čast i što je sekularizam 1937. godine proglašen osnovom na kojoj počiva republika. Isto se dogodilo i sa drugim reformama: uvođenje Gregorijanskog kalendara, zamjena fesa šeširom, zamjena arapskog latiničnim pismom, uvođenje nedelje kao novog neradnog dana u sedmici umjesto petka, uvođenje prava glasa za žene 1934. godine.

Ataturk je u istoriju ušao kao modernizator Turske i do danas slovi za njenog najvažnijeg predstavnika – u svakom slučaju u zvaničnom sjećanju. No činjenica je, piše istoričar Hanioglu, da Kemal i njegovi sljedbenici nisu shvatili realnost u kojoj se nalazi tursko društvo. „Vođstvo ranije republike je potcjenilo snagu otpora socijalne umreženosti u jednom muslimanskom društvu. Kao i brojni evropski intelektualci krajem 19. i početkom 20. stoleća, i oni su bili čvrstog – ali iz današnje perspektive pogrešnog – ubjeđenja da religija uskoro neće biti ništa više nego maglovito sjećanje iz prošlosti.“

Protivnik

Aktuelni predsjednik Redžep Tajip Erdogan se nada da će na referendumu u nedelju narod potvrditi uvođenje predstavničkog sistema. Čaner Aver iz Centra za turske studije u Esenu pretpostavlja da Erdogan želi da uđe u istoriju kao najvažniji državnik nakon Ataturka. I još nešto ga pokreće, kaže Aver: „On želi apsolutnu moć. Za to mu treba promjena Ustava. Jer samo tako se de facto predsjednički sistem može proglasiti ustavnim.“

Dio plana je i značajna 2023. godina kada će biti proslavljena 100. godišnjica Turske. „Tada Erdogan želi da slovi za najjačeg lidera koji je izveo Tursku iz krize, ali i iz konflikata sa susjednim zemljama i odveo je u budućnost.“

Kako bi dobio potrebnu podršku za planirani predsjednički sistem, Erdogan cilja upravo na onu većinu u stanovništvu koja je u međuvremenu skoro stotinu godina protiv reformi Mustafe Kemala. Važni su mu simboli: naredio je da se izgradi velika džamiju na brežuljku iznad Bosfora, povećao je porez na alkohol i zabranio njegovo služenje u blizini džamija. Time je zagorčao život brojnim gostioničarima, čak i onima u mondenskim kvartovima turskih gradova. Erdogan je progurao i to da žene ponovo mogu nositi maramu u državnim institucijama poput univerziteta, sudova i parlamenata.

Glasanje o identitetu

Ideološki, kako kaže Čaner Aver, Erdogan potiče iz nacionalno-konzervativnog miljea. „Ako postigne svoje ciljeve, onda ćemo se vjerovatno u državnom aparatu suočiti sa odgovarajućim elementima.“ Doduše, kaže Aver, malo je vjerovatno da će zemlja zaista postati islamska republika. „Međutim, nacionalni, konzervativni i islamistički glasovi će se jače osjetiti u državnim strukturama i moguće u javnom životu, u obrazovnom sistemu i akademskom životu“, dodaje Aver.

Erdogan želi da politički preuredi Tursku, a tu dobro dođe teren kulture. Time se on definiše kao ideološka protivteža Mustafi Kemalu. Turska je, tako opisuje istoričar Hanioglu, bila kulturološki moderna samo na površini. Erdogan sada koristi konzervativnu energiju koja je decenijama drijemala, ali nije nestala. Referendum o uvođenju predsjedničkog sistema je stoga takođe glasanje o identitetu zemlje.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala

(Vijesti.ba / DW)